"Srecu ne treba izazivati, ne treba se njome poigravati niti je stavljati na kusnju. Srecu treba zasluziti. U sreci treba uzivati, ali umjereno i bez velike euforije.Netko odozgo pomno prati svakoga od nas i na prvi pogresan potez potrudit ce se grubo nas prizemljiti. Sada, dvadeset godina kasnije, moja majka odlučila mi je ispričati nasu zivotnu priču. Dvadeset dugih godina koje sam provela po tuđim obiteljima, grubo istrgnuta iz njezinog zagrljaja, napokon cu saznati pravu istinu i umiriti svoju savjest. Bilo je neprospavanih noci prepunih suza u kojima sam ju i molila se Bogu da mi da snage da izdrzim, ili da okončam jednom za svagda. Kako sam odrastala sve vise sam zeljela vidjeti majku, baciti joj se u naručje i osjetiti da je to jedini pravi, iskreni i najtopliji zagrljaj kojem pripadam.To sto su govorili o njoj nisam zeljela slusati. Nisam pamtila njezin lik ni boju glasa, ali sjecam se da je uvijek bila blaga i pazljiva prema meni."